OD NASTUPA ZA TRI STOLA DO PUNIH ARENA! Jakov Jozinović danas živi san, a evo šta kaže o slavi i ljudima oko sebe: Otkrio i da li ima devojku
Jakov Jozinović prošao je put od gotovo anonimnog pevača do regionalne zvezde koja puni najveće dvorane. .
Čini se da bi samo astrolozi mogli da objasne šta se od prošlog leta do danas desilo pevaču Jakovu Jozinoviću. Za samo nekoliko meseci postao je regionalna zvezda, u pravom smislu reči. Turneju “Ja za čuda letim” počeo je u Splitu, u prepunoj dvorani “Gripe”.
Prošle nedelje su se prodavale karte za njegov sedmi koncert u “Sava centru”, u Zagrebačkoj areni će na proleće imati dva koncerta, imao je koncert u novosadskom “Spensu”, u aprilu će imati u areni u Skoplju… Kad se sve to ima u vidu, jasno je što s vremena na vreme sam sebi kaže: “Daj, Jakove, uštini se da se uveriš da ti se dešava sve ono što si nekada sanjao.”
U Splitu ste rekli: “Ovo je prvi koncert na turneji, i razmišljao sam danas: prvi put kad sam pevao na Dan zaljubljenih bilo je u Vinkovcima. Napunio sam tri stola, a za jednim su bili moji mama i tata”. Kada je bio taj koncert?
-Pre tri godine i zasta je tako bilo, ali ja sam uživao. Pevao sam im do kraja, sve dok nisu svi pojeli desert.
Kad ste učestvovali u “Zvezdicama” i “Supertalentu”, da li ste sanjali o nečemu ovakvom ili su vam snovi bili skromniji?
-Nisu bili skromni, ali sam mislio da za njihovo ostvarenje treba dugo raditi. Oduvek se znalo da sanjam Zagrebačku arenu. Otkako sam se rodio hteo sam da pevam, da širim pozitivu i da živim za muziku. Sada je zaista tako.
Ostaće upisano da je vaš prvi solistički koncert bio u MTS dvorani. Šta ste radili te večeri kada ste je napustili?
– Isplakao sam se kao kišna godina, jer je to bio jedan od najlepših momenata u mom životu i velika prekretnica. Kad bih mogao, to veče bih ponavljao svakog vikenda, da se setim koliki je blagoslov tako nešto doživeti. Mislim da mi nijedan koncert nije doneo toliki osećaj ispunjenosti. Sutradan sam mislio – daj, Bože, još jednom.
Da li vas kolege gledaju sa simpatijama ili osećate da vas doživljavaju kao “potencijalnu opasnost”?
-Mislim da ima i jednih i drugih, ali to se moglo i očekivati. Ja sebe u tim pesmama dajem na najbolji mogući način i trudim se da ih ne izvedem pogrešno.
Toliki komplimenti i popularnost deluju zbunjujuće. Ko je vaš glas razuma koji vam ne da da poletite kao helijumski balon.
-Zavisi od čoveka kako će reagovati. Mene sve ovo neće promeniti. Glas razuma je čvrsta vera, verovanje u sebe, dobri ljudi oko mene i činjenica da me publika želi ovakvog.
Kažete dobri ljudi oko mene, ali oko vas će biti sve više ljudi koje površno poznajete. Kako ćete znati kome možete da verujete, a kome ne?
- Mlad sam, pa ne mogu mnogo da znam, ali uvek treba držati distancu. Valjda s godinama razviješ osećaj ko je dobar, a ko nije.
Mislite da je osećaj dovoljan za ova luda vremena?
- Verovatno nije, ali ovog trenutka sam okružen ljudima koji me čuvaju kao svoje dete.
Šta je na vašoj rajder listi?
- Nema liste, treba mi samo voda i mir pre koncerta, a kad se završi, potrebni su mi dobar roštilj i moji ljudi oko mene.
Da li vodite računa šta jedete?
- Zar se ne vidi? (smeh) Počeo sam da brinem, jer se očekuje da sa dvadeset godina imaš dobru kondiciju.
Često pominjete zahvalnost i Boga. Da li ste oduvek okrenuti veri?
- Roditelji su mi je usadili. Odmalena mi je to bila navika, a onda je prerasla u istinsko osećanje vere. Činjenica je da mi vera, pogotovo u ovim ludim trenucima i vremenima, daje mir. Uz nju sam siguran da će sve biti dobro.
Verujete da je ovo što vam se dešava, na neki način, nagrada za neku dobrotu?
- Siguran sam da se dobro dobrim vraća, uvek. Sam sebe učim na ovom muzičkom putu da sve volim, nikog ne mrzim i kroz svoje pesme širim ljubav.
Mislite li da ćete ovo moći da kažete i za deset godina?
– Da, ako mogu s dvadeset, tek ću moći sa trideset.
U međuvremenu ćete upoznati mnogo novih ljudi, a među njima će biti i dobri i loši.
-Da, ali ću ja ostati dobar.
Šta su slušali vaši roditelji?
- Naveli su me da zavolim Olivera Dragojevića i Džibonija, a ostale sam sam otkrivao. Mama je neko vreme slušala Tonija Cetinskog, čak joj je zvono na mobilnom bila pesma “Ko te ljubi sretan je”.
Delujete kao primer “slatkog dečka iz komšiluka kog svi hvale”. Recite bar neku svoju lošu osobinu, dok ne počnu drugi da vam ih traže?
-Tvrdoglav sam, pa zato i ne odustajem od snova.
Da li su vam ljudi, za koje rekoste da brinu o vašoj karijeri, rekli da je poželjno da govorite da nemate devojku.
-Ali, nemam je (smeh). Videćemo da li ću uspeti da je sakrijem kad je budem imao. Možda, zapravo, i ne bude htela da je krijem. Bolje je čuvati privatnost. Slično je i s porodicom. Zato malo pričam i o roditeljima i o sestri Mariji. Javni život odabrao sam ja, a ne oni.
Rekli ste da su mama i baka vaši najverniji navijači. Pretpostavljam da vam, od kad je sve ovo krenulo, često govore: “Jakove, nemoj ovo, Jakove, pazi ono”. Šta najčešće čujete?
– Mama je odustala od takvih saveta, jer je shvatila da je ovo situacija u kojoj se samo moraš prepustiti i u njoj plivati.
Šta mislite da vam je donelo odrastanje u malom gradu?
-Skromnost. Kad sam došao u Zagreb i video koliko su navikli na sve, pomislio sam da ja to nisam imao, ali i da je možda tako bolje. Odrastanje u malim gradovima te izgradi kao čoveka. Naučiš da te neke stvari neće dočekati, već da radom moraš da dođeš do njih, a u Zagrebu je, kao u Beogradu, sve na poslužavniku. U Vinkovcima ne možeš da gradiš karijeru, ali ćeš tu naći jako dobre ljude.
Kurir.rs/Story.rs